Doba nevinosti

Na Mirnu bijaše gotovo prestao misliti. Velovi zaborava polako su maglili jedno ovalno lice, kosu. Ponekad, noću, kao nejako svjetlo iz duboke tame zaiskrile bi oči sa zlaćanim tačkicama na dužicama, dušom se zakotrljali biseri nekog davnog smijeha. Nasmiješio bi se u mraku, ni sretno ni tužno, s gotovo zaboravljenom sjetom. Ne dopuštajući mislima da se otmu i pohrle zaraslim stazama, promijenio bi položaj, ponekad pomislio – laku noć, uspomeno, i nastavio spavati...
Dugo, dugo je sjedio u mraku s licem uronjenim u dlanove i razmišljao. Miješale se i pretakale slike iz prošlosti, sadašnjosti, nametale slućene vizije budućnosti. Poredio je sebe negdašnjeg s onim što je od njega ostalo, vagao, odmjeravao i došao do spoznaje da je ono doba kad se najviše osjećao krivim i grješnim, doba prije dvadeset dvije godine, kad je jutra i sutone dijelio s Mirnom pritisnut mukom savjesti, zapravo doba njegove nevinosti. Sve drugo, ono prije i ono poslije, bilo je samo surogat života...